Postalo je gotovo uobičajeno, ali i dalje jednako šokantno: vozači koji u gradskoj vožnji, na deonici gde je ograničenje 50 km/h, lepe branik o branik vozilu ispred sebe koje se sasvim normalno kreće po propisu. Kao da su u nekom ličnom trkačkom univerzumu, oni smatraju da je spoljna traka njihova privatna pista, a svi ostali – smetnja koju treba isterati, zastrašiti ili isprovocirati.

A onda, po već ustaljenom “repertoaru”, sledi naglo prebacivanje u suprotnu traku, bez plana, bez mere, bez trunke pameti, samo da bi pokazali svoje “umeće”. Uz to ide i besno, samodovoljno, gotovo životinjsko buljenje u vozača koji poštuje propise – pogled pun poruke:
„Zašto bre voziš tom trakom i ne pustiš mene da vozim 80 km/h, pa makar nekog povredio?“

Takvo ponašanje nije samo bezobrazluk, već neodgovorna, opasna i duboko egoistična vožnja. To su manevri koji ugrožavaju živote, koji remete saobraćaj i koji otkrivaju vozača koji za volanom ne poseduje ni minimum samokontrole, a kamoli svest o posledicama.

Grad nije nečija privatna staza. Spoljna traka nije rezervisana za bahate.
Niko nema pravo da tera druge da krše propise samo zato što je njemu dosadno ili se oseća nadmoćno.

Ako je nekom 50 km/h “sporo”, onda problem nije u brzini – problem je u njemu. U njegovom nepoznavanju saobraćajne kulture, u manjku poštovanja i u opasnoj iluziji da je besnilo zamena za vozačku veštinu.

Saobraćaj je zajednički prostor. A oni koji ga tretiraju kao poligon za dokazivanje sopstvene “važnosti” zaslužuju svaku moguću kritiku – i nadzor, i kaznu, i ozbiljno preispitivanje da li uopšte treba da sede za volanom.

Jer vožnja nije igrica.
I niko nema pravo da rizikuje tuđi život zbog sopstvene bahatosti.

Pridružite se SUživo Viber zajednici klikom na ovaj link

Ocenite sadržaj

Sviđa Vam se 69
Ne sviđa Vam se 6