Na prostoru gde su se krajem 18. veka susretali regulisani potok koji je dolazio iz pravca današnje Štrosmajerove ulice i neregulisani vodotok koji se protezao iz središnjeg dela urbanog bloka zapadno od te ulice, krajem 19. veka izgrađena je najamna kuća Ferenca Šimegija.

Katastarska karta iz 1838. godine pokazuje da u Štrosmajerovoj ulici više nije bilo potoka, jer je izgrađen kanalizacioni sistem. Kiosk kružnog oblika, u kome se nalazila gradska mesara, zatvarao je tu široku ulicu prema današnjoj Ulici Maksima Gorkog. Ipak, krivudavi vodotok i dalje je tekao uz ivice dvorišta parcela u Štrosmajerovoj ulici, nastavljajući put duž južne ivice buduće Šimegijeve parcele, što joj je dalo nepravilan oblik.

U tom periodu, parcela je pripadala udovici Franca Mauzera i na njoj se već tada nalazio objekat koji je bio veći od ostalih u okolini. Osnova kuće bila je oblikovana u formi slova “U”. Na katastarskoj karti iz 1878. godine vidi se da je objekat već tada bio izgrađen sa svih strana parcele, stvarajući unutrašnje dvorište atrijumskog tipa.

Subotički preduzetnik Ferenc Šimegi i njegova supruga Katarina r. Kugler poverili su arhitekti Titusu Mačkoviću izgradnju nove, skladne i stilski oblikovane jednospratne zgrade 1885. godine. Šimegi, koji se do 30. juna 1879. godine prezivao Smligura, dobio je odobrenje Ministarstva unutrašnjih poslova za promenu prezimena. Sledeće godine osnovao je svoju gvoűdarsku radnju, koja mu je omogućila uspon na društvenoj lestvici. Osim pomenute kuće, njegov napredak potvrđuju i njegovo prisustvo na listama najvećih poreskih obveznika, učešće u upravnom odboru kreditne zadruge, kao i osnivanje fabrike alkohola i savremenog parnog mlina.

Mačković je u projektovanju Šimegijeve kuće dosledno primenio neorenesansni stil, što se ogleda u ritmičnom rasporedu prozorskih otvora, dekorativnim elementima i bogato obrađenoj fasadi. Jednospratni objekat se prostire na dve ulice, ali je glavna fasada okrenuta prema Etveševoj ulici. Prizemlje karakterišu ritmički raspoređeni lučni otvori ulaza i izloga prodavnica. Uglovi fasade naglašeni su plitkim rizalitima, sa po jednim parom lučnih otvora. Središnji deo fasade sadrži kolsko-pešačku kapiju, koja po dimenzijama i obliku odgovara ostalim otvorima, ali se izdvaja dekoracijom. Sa obe strane kapije nalaze se pilastri sa kanelurama, završeni kompozitnim kapitelima sa jonskim volutama i akantovim listovima. Iznad kapije dominira timpanon ukrašen palmetom sa volutama. Na spratu su rizaliti dodatno dekorisani, sa polustubovima i bogato ornamentisanim balkonima od kovanog gvožđa.

Sporedna fasada oblikovana je slično glavnoj, sa plitkim rizalitima, ali sa po jednim prozorom na njima. Svojom strogo simetričnom kompozicijom, ponavljanjem identičnih arhitektonskih elemenata i prozorskih otvora, ova zgrada izražava smirenu harmoniju i monumentalnost renesansne arhitekture. Svaki detalj na fasadi je promišljen, a celokupna kompozicija odiše skladom i proporcijom.

Međutim, neočekivani događaji prekinuli su Šimegijev uspeh u Subotici. Njegova gvoűdarska radnja izbrisana je iz registra firmi krajem 1892. godine, a fabrika alkohola i mlin zatvoreni su 1896. godine. Njegovo ime poslednji put se pojavljuje na listi najvećih poreskih obveznika 1898. godine.

Nakon toga, obe Šimegijeve kuće postale su vlasništvo advokata Milana Milosavljevića (1844-1905). Posle njegove tragične smrti, kuće su pripale njegovoj supruzi Milinki Milinović (1856-1928). U jednoj od zgrada nalazila se kancelarija Matije Antunovića, kraljevskog javnog beležnika. Od jeseni 1912. godine, prizemlje zgrade bilo je sedište subotičke podružnice Hrvatske zemaljske banke d.d. iz Osijeka, a nakon Prvog svetskog rata, Jugoslovenske banke d.d.

Od 1913. godine, na listi najvećih poreskih obveznika pojavljuje se Miladin Nedeljković (Turski Bečej, 1871-) kao vlasnik najamne kuće. Tokom tri godine (1883-1886) pohađao je gimnaziju u Subotici, a nakon što je 1895. godine primljen za poreskog činovnika u gradskoj upravi, trajno se nastanio u Subotici. Kuća je ostala u njegovom vlasništvu i u periodu pred Drugi svetski rat.
Informacije su preuzete iz knjige “Gradotvorci 2 ” autora Viktorije Aladžić, Mirka Grlice i Gordane Prčić-Vujnović.
Tekst i fotografije: Tatiana Shchukina
Podržite i pridružite se SUživo Viber zajednici klikom na ovaj link