Ulica Matka Vukovića, nekada je bila mesto gde su ljudi dolazili da se druže, razgovaraju i provedu vreme zajedno. Na starim fotografijama vidimo gužvu prolaznika, porodice koje šetaju, decu koja trče, trgovce koji srdačno dočekuju mušterije. Ulica je vrvela od života, ispunjena smehom, pričom i laganim tempom koji je omogućavao da se zastane i razmeni poneka reč.
Danas, slika ove ulice je značajno drugačija. Umesto ljudi, sada dominiraju automobili. Trotoari su uži, a šetači ređi. Prolaznici su u žurbi, sa telefonom u ruci i mislima na obavezama. Zvuk koraka i razgovora zamenili su zvuci motora i sirena. Nekadašnja spontanost i druželjubivost zamenjeni su brzinom modernog života.
Ova promena nije samo odraz ulice, već i društva u celini. Ljudi su nekada koristili ulice kao mesta okupljanja i povezivanja. Danas su one postale tranzitne zone, gde se vreme meri minutima, a prostor zauzimaju automobili.
Ulica Matka Vukovića, nekada simbol zajedništva, danas je svedočanstvo promena koje su zahvatile Suboticu i ceo svet. Možda bismo trebali zastati na trenutak, usporiti korak i ponovo otkriti čar šetnje i razgovora na ulicama našeg grada.
Izvor naslovne fotografije: Istorijski arhiv Subotice
Pridružite se SUživo Viber zajednici klikom na ovaj link
Сви објекти који се виде на слици, постоје и данас. Само су од тада више пута мијењали власнике и намјену. Нарочито приземни дио. Чије су данас просторије у којим су некада биле папирница и продавница обуће “Борово”? По свему судећи ничије. Запуштене, представљају ругло. Тако је и са свим објектима који тренутно нису у употреби. А не би смјело тако да буде.
Народ који видимо на улици? Никоме не видимо лице, али дјелују спокојно и стабилно. Сви су у паровима или групама. Осјећа се присност, сигуран сам да разговарају, мада их не чујемо. Дргачији су они од нас, и споља и изнутра, по размишљањима, плановима и намјерама. Ми сигурно имамо већи фонд знања о много чему, брже комуницирамо, брже се крећемо, брже сазнајемо новости, али нам то не даје неке предности. Чак нас и оптерећује. Биолошки не можемо да пратимо промјене које та сазнања доносе, не стижемо се прилагодити. И ови људи са фотографије су сигурно размишљали о будућности. Ми смо та њихова будућност. Да ли су је тако замишљали? Сумњам…