Razvod braka je jedan od najtežih i najosetljivijih događaja u životu porodice, ali on ne znači i kraj zajedničke odgovornosti roditelja. Naprotiv, tamo gde postoje deca, razvod postaje tek početak jednog drugačijeg odnosa između bivših supružnika – odnosa koji mora biti izgrađen na saradnji i međusobnom poštovanju, jer svaka odluka i svaka reč izgovorena nakon razvoda neminovno oblikuju detinjstvo i odrastanje dece. Upravo tu leži najveći izazov: kako odvojiti lične povrede, ljutnju i razočaranja od roditeljske uloge koja, bez obzira na sve, ostaje trajna i neizostavna. O ovim pitanjima razgovarali smo sa poznatim subotičkim advokatom Milošem Bojovićem, koji se već godinama uspešno bavi porodičnim pravom.

Nakon razvoda braka u kome su rođena deca bivši supružnici će praktično trajno ostati u međusobnom kontaktu kada su u pitanju njihova zajednička deca. Ukoliko je došlo do poremećaja njihovih međusobnih odnosa to ne bi smelo da utiče i na njihovu zajedničku decu, zbog čega su bivši supružnici obavezni da ostvare saradnju kada je interes njihove dece u pitanju, sa ciljem da deca ne trpe posledice razvoda i narušenih odnosa među njihovim roditeljima.

U tekstu koji sledi, advokat Miloš Bojović, koji se bavi porodičnim pravom ali je ujedno i roditelj, pokušava da pojasni obaveze roditelja posle razvoda braka u odnosu na njihovu zajedničku decu, kao i da ukaže na greške koje roditelji najčešće prave i time nanose ogromnu štetu upravo svojoj deci.

Odmah na početku treba razjasniti da je za razvod braka dovoljna volja jednog od supružnika i da sud koji odlučuje o razvodu braka ne ulazi u pitanje “odgovornosti” supružnika za razvod. Iz tog razloga sve nesuglasice treba ostaviti po strani, a buduće odnose sa bivšim supružnikom posvetiti isključivo dobrobiti dece.

Nažalost, praksa pokazuje da je čest slučaj da nakon razvoda braka jedan od supružnika oseća ljutnju, bes, ljubomoru ili povređenu sujetu, zbog čega ima trajno neprijateljski stav prema bivšem supružniku. Problem u takvoj situaciji predstavlja činjenica da su bivši supružnici nakon razvoda, kada imaju zajedničku decu, upućeni i dalje jedni na druge i da je za pravilno odgajanje i razvoj dece neophodan njihov međusobni dogovor oko svih pitanja od važnosti za dete. Međutim, neretko se zajednička deca koriste kao sredstva za obračun sa bivšim bračnim partnerima, a iz takve situacije najveću štetu trpe upravo deca.

Presudom o razvodu braka sud ujedno odlučuje i o vršenju roditeljskog prava, održavanju kontakata roditelja sa decom i visini mesečne alimentacije. Zbog toga su ovo najosetljivija pitanja, budući da se njihovim regulisanjem direktno utiče na decu, zbog čega ne sme biti mesta sujeti ili revanšizmu već treba da postoji dogovor za dobrobit dece.

Uređenje načina vršenja roditeljskog prava podrazumeva da se sudskom odlukom, uz obavezno pribavljanje nalaza i mišljenja Centra za socijalni rad, odluči da li će roditelji vršiti roditeljsko pravo zajednički ili samostalno. Roditeljsko pravo, prema Porodičnom zakonu, podrazumeva skup prava i dužnosti staranja o detetu: čuvanje, podizanje, vaspitavanje, obrazovanje, zastupanje, izdržavanje, te upravljanje i raspolaganje imovinom deteta. Pitanje vršenja roditeljskog prava i potreba za uređenjem istog se postavlja kada prestane zajednica života roditelja bilo u bračnoj ili vanbračnoj zajednici.

Zajedničko vršenje roditeljskog prava podrazumeva da o svim pitanjima roditelji odlučuju zajednički i sporazumno i nakon prestanka zajednice života. Zajedničko vršenje roditeljskog prava nije moguće ukoliko postoje poremećeni odnosi između roditelja, kao i neslaganja oko načina staranja o detetu. Presudom se ne određuje iznos alimentacije ili koliko će vremena dete provoditi kod nekog roditelja. U praksi zajedničko vršenje roditeljskog prava obično funkcioniše po modelu 7/7, odnosno dete je sedam dana kod jednog roditelja, a zatim sedam dana kod drugog roditelja.

Sa druge strane, samostalno roditeljsko pravo znači da se dete poverava jednom roditelju na vršenje roditeljskog prava, dok drugi roditelj plaća određeni iznos na ime alimentacije svakog meseca. Međutim, ovde često dolazi do zablude među roditeljima, koji su mišljenja da je zajedničko vršenje roditeljskog prava najbolji model za dete, odnosno da samostalno vršenje roditeljskog prava istovremeno isključuje pravo drugog roditelja da učestvuje u vršenju roditeljskog prava. Zbog toga je važno naglasiti da roditelj koji ne vrši samostalno roditeljsko pravo ima pravo i da odlučuje o pitanjima koja bitno utiču na život deteta, naročito o obrazovanju, preduzimanju većih medicinskih zahvata, promeni prebivališta deteta i raspolaganju imovinom deteta velike vrednosti.

Zbog svega navedenog roditelji treba najpre dobro da procene koji model je najbolji za njihovo dete i da isključivo na osnovu toga postave zahteve sudu. To što eventualno zajedničko vršenje roditeljskog prava možda jezički zvuči prijemčivije ne znači nužno da je i najpovoljnije za decu.

Održavanje kontakta sa decom (model viđanja deteta) je odluka suda o načinu na koji će dete viđati roditelja sa kojim ne živi, dakle kada jedan roditelj vrši samostalno roditeljsko pravo. Taj model može biti definisan na dva načina – na neodređeni ili određeni način. Neodređeni način znači da se u modelu viđanja dece nakon razvoda neće navoditi vreme i mesto preuzimanja i vraćanja deteta, dok određeni model predviđa precizno utvrđenu dinamiku viđanja. Neodređeni model ili model viđanja deteta “po dogovoru” je moguć kada su roditelji u dobrim odnosima, kada su razgraničili svoj partnerski odnos, odnosno kada postoji mogućnost da se dogovaraju.

Nasuprot tome, postoji način određivanja modela viđanja prema kojem se precizno utvrđuje ko i kada predaje i preuzima dete, koliko traje viđanje, na kom mestu će se viđanje odvijati i slično. Viđanje dece nakon razvoda po ovom modelu, odnosno ovaj način definisanja modela viđanja, je u praksi češći i preporučljiviji jer doprinosi smanjenju mogućnosti za nesuglasice u budućnosti.

Prilikom donošenja odluke o modelu viđanja glavni kriterijum kojim se rukovodi sud je bezbednost deteta, a na odluku utiču uzrast deteta, njegov razvoj, stambene prilike roditelja, fizička udaljenost mesta stanovanja roditelja od vrtića ili škole, poslovne obaveze roditelja.

Praksa poznaje slučajeve kada između roditelja nema dogovora oko modela viđanja, od kojih su dva najučestalija. Do prvog dolazi u situacijama kada jedan od roditelja insistira da dete prespava kod njega odmah nakon razvoda iako je dete u uzrastu kada još ne može da iskaže sve svoje potrebe ili još dovoljno ne poznaje novi stambeni prostor roditelja sa kojim ne živi. Zbog toga je neophodno da u tom slučaju model viđanja bude postepen i da viđanja u početku budu češća, ali sa kraćim trajanjem, da bi nakon što dete u potpunosti prihvati novi stambeni prostor roditelja ili poraste moglo i da prespava kod tog roditelja.

Drugi slučaj je kada jedan od roditelja vrši razne opstrukcije u sprovođenju modela viđanja deteta sa drugim roditeljem. Ne treba posebno naglašavati zbog čega je to pogrešno i da iz takve situacije štetu trpi isključivo dete.

Zbog svega navedenog, određivanje modela viđanja deteta jedno je od najdelikatnijih pitanja u porodičnim postupcima. Kod definisanja modela viđanja je neophodno voditi se isključivo interesom deteta, a ne željama roditelja, jer želje roditelja često mogu biti u suprotnosti sa interesom deteta. Roditelji moraju da prihvate da se utvrđivanjem modela viđanja ne takmiče sa drugim roditeljem, već pokušavaju da obezbede detetu adekvatnu dinamiku viđanja koja će obezbediti njegov nesmetani psihofizički razvoj, mir i spokojstvo. Sem toga, na taj način se osnažuje veza deteta sa roditeljem sa kojim ne živi i samim tim utiče da dete oseća što manje posledica razvoda braka ili prestanka vanbračne zajednice i da tokom svog odrastanja ima osećaj da zaista ima oba roditelja.

Alimentacija ili zakonsko izdržavanje deteta podrazumeva pokrivanje troškova života deteta – hrane, odeće, školovanja, lečenja itd. od strane roditelja sa kojim dete ne živi.

Iznos alimentacije koji će jedan roditelj plaćati odrediće se na osnovu njegovih primanja i potreba deteta. U obzir se uzimaju i dodatni troškovi roditelja davaoca alimentacije, poput izdržavanja drugog lica, troškovi lečenja i slično. Visina alimentacije se određuje u opsegu od 15–50% primanja roditelja davaoca, a tako da se tim iznosom detetu obezbedi isti kvalitet života koji uživa i roditelj koji daje alimentaciju.

Po zakonu, granica do kada traje pravo na alimentaciju se određuje prema starosti deteta. Dete će imati pravo na izdržavanje dok ne navrši 18 godina, a ako je na redovnom školovanju, sve dok ne navrši 26 godina života.

I pitanje alimentacije je često opterećeno nerešenim odnosima bivših supružnika, pa se neretko dešava da roditelj na svaki način želi da “sakrije” stvarne prihode ili imovinu kako bi alimentacija bila određena u manjem iznosu. Takođe, prisutno je i pogrešno mišljenje kod pojedinih roditelja koji plaćaju alimentaciju da novac zapravo ide bivšem supružniku za neki luksuz, a ne za dete.

Zbog svega navedenog roditelji moraju biti svesni da plaćanjem alimentacije daju svoj doprinos izdržavanju svog deteta i da roditelj sa kojim dete živi vodi svakodnevnu brigu o potrebama deteta, pa je pogrešno porediti i takmičiti se ko je koliko doprineo.

Na kraju, razvod je odluka dvoje odraslih ljudi, ali posledice te odluke najdublje oseća dete. Roditelji moraju biti svesni da dete nije oružje u njihovim sukobima niti sredstvo za dokazivanje, već biće kojem je potrebna sigurnost, ljubav i stabilnost oba roditelja. Svaki postupak, od određivanja starateljstva do dogovora o viđanju i alimentaciji, mora biti vođen isključivo interesom deteta. Kako ističe advokat Miloš Bojović, samo tako, i uz spremnost roditelja da prevaziđu lične antagonizme, razvod može postati ne kraj, već početak jedne nove, odgovornije i zrelije faze roditeljstva.

Pridružite se SUživo Viber zajednici klikom na ovaj link