Automobil je ostavljen preko trotoara, biciklističke staze ili tamo gde bi trebalo da prođu roditelji s dečjim kolicima i osobe koje koriste invalidska kolica. Da biste nastavili put, morate da ga zaobiđete. Ali šta ako se pritom okliznete, zakačite retrovizor ili biciklom udarite u vozilo i oštetite ga?
Prizor je poznat i na ulicama Subotice. Mesta za parkiranje nema dovoljno, nekome se žuri, neko je stao „samo na minut“, a neko je zaključio da će pešaci i biciklisti već nekako proći.
Ponekad prolaza ima, ali je toliko uzak da je teško provući bicikl ili dečja kolica. Ponekad ga nema uopšte, pa se pešaci spuštaju na kolovoz, a biciklisti pokušavaju da pronađu put između automobila i drugih učesnika u saobraćaju.
I onda dolazimo do pitanja koje može da izazove ozbiljnu raspravu: ako automobil nije smeo tu da bude, da li za štetu odgovara njegov vozač ili onaj ko ga je udario?
Odgovor nije jednostavan. Nepropisno parkiranje može biti prekršaj, ali ono samo po sebi ne znači da je vozač automobila automatski odgovoran za svaku štetu koja nastane. Isto tako, ni osoba koja je udarila u vozilo nije automatski odgovorna samo zato što je došlo do kontakta. Gledaju se okolnosti i to da li je nečije ponašanje doprinelo nastanku štete.
Na stazi nema parkinga
Zakon o bezbednosti saobraćaja zabranjuje zaustavljanje i parkiranje na biciklističkoj stazi ili traci, kao i na pešačko-biciklističkoj stazi. Zabranjeno je i parkiranje na pešačkoj stazi, odnosno na delu trotoara namenjenom za kretanje osoba sa invaliditetom.
Kod trotoara postoji važna razlika: parkiranje je dozvoljeno samo ako je to regulisano saobraćajnom signalizacijom i ako ostane najmanje 1,6 metara slobodnog prolaza za pešake, koji ne sme biti uz ivicu kolovoza. Dakle, to što je neko ostavio malo prostora ne znači da je parkiranje automatski dozvoljeno.
Za pešaka koji ide sam možda je dovoljno da se provuče između automobila i ograde. Za osobu u invalidskim kolicima, roditelja s kolicima ili nekoga ko se otežano kreće taj isti prolaz može biti potpuno neupotrebljiv.
Ali ko plaća ako dođe do udarca?
Zamislimo da biciklista vozi biciklističkom stazom, na trenutak se zagleda i udari u vidljiv automobil koji je na njoj nepropisno parkiran. Na automobilu ostane udubljenje, a bicikl bude oštećen.
To što automobil nije smeo da bude na stazi jeste važno, ali će se gledati i da li je biciklista mogao da ga primeti i na vreme zaustavi bicikl. Ako se utvrdi da je šteta nastala njegovom nepažnjom, može se od njega tražiti naknada štete.
S druge strane, okolnosti mogu biti drugačije. Automobil može biti ostavljen na nepreglednom mestu, iza krivine ili tako da se teško uočava. Može se dogoditi i da neko prilikom obilaženja prepreke padne ili ošteti vozilo. U tom slučaju biće važno da li je položaj automobila doprineo nezgodi i u kojoj meri.
Moguće je da odgovornost bude na jednoj strani, ali je moguće i da obe strane svojim ponašanjem doprinesu nastanku štete. Nema pravila po kojem se odgovornost unapred deli pola-pola: to zavisi od onoga što se utvrdi u konkretnom slučaju. Zakon o obligacionim odnosima predviđa da se naknada može srazmerno smanjiti ako je i oštećeni doprineo nastanku štete ili njenom povećanju.

Šta ako je mrak ili vozite trotinet?
Mrak može biti važna okolnost, ali ni on sam po sebi ne daje odgovor na pitanje ko je odgovoran. Gledaće se koliko je vozilo bilo vidljivo, kakvo je osvetljenje, kojom se brzinom osoba kretala i da li je mogla da uoči prepreku i bezbedno se zaustavi.
Isto važi za biciklistu ili vozača električnog trotineta: činjenica da se nalaze na površini namenjenoj njihovom kretanju ne oslobađa ih obaveze da obrate pažnju na put i prilagode vožnju uslovima.
A ako pešak ili osoba koja gura kolica zakači automobil dok pokušava da prođe, važno je utvrditi koliko je prostora zaista bilo ostavljeno, kako je do kontakta došlo i da li je osoba mogla bezbedno da prođe. Samo na osnovu rečenice „auto je bio na trotoaru“ nije moguće unapred odlučiti ko plaća štetu.
Šta uraditi ako se to dogodi?
Pre svega, proverite da li je neko povređen. Ako jeste, pozovite policiju i hitnu pomoć. Vodite računa i o sopstvenoj bezbednosti, posebno ako se nalazite na kolovozu ili na mestu gde može doći do nove nezgode.
Ako je moguće, zabeležite okolnosti: fotografišite položaj vozila, širinu prolaza, oznake na stazi, oštećenja i uslove vidljivosti. Korisni mogu biti i podaci svedoka.
Ako je reč o saobraćajnoj nezgodi s manjom materijalnom štetom, a vozač parkiranog automobila nije prisutan pa ne možete da mu date svoje podatke, zakon predviđa da o nezgodi obavestite policiju i dostavite svoje podatke i podatke o oštećenom vozilu. Nemojte samo otići i pretpostaviti da ne odgovarate zato što je automobil bio nepropisno parkiran.
Ako postoji neslaganje oko okolnosti ili odgovornosti, pozovite policiju i objasnite šta se dogodilo. Kod saobraćajne nezgode s manjom materijalnom štetom, policijski službenik dužan je da izađe i obavi uviđaj ako to zatraži učesnik nezgode ili lice koje je pretrpelo štetu.
„Samo na minut“ nekome može da zatvori ceo put
Rasprava o ogrebotini na automobilu važna je onome ko treba da plati popravku. Ali pitanje počinje mnogo ranije: zašto bi pešak, roditelj s kolicima ili biciklista uopšte morali da rizikuju da bi prošli stazom koja je njima namenjena?
Vozaču možda deluje da je stao samo nakratko. Osobi koja zbog tog automobila mora da siđe na kolovoz, podigne kolica preko ivičnjaka ili se vrati do sledećeg prolaza, tih nekoliko minuta može predstavljati ozbiljnu prepreku.
A ako se dogodi nezgoda, nepropisno parkiranje može doneti kaznu, ali pitanje naknade štete zavisiće od konkretnih okolnosti.
Da li ste i vi u Subotici nailazili na automobile koji su potpuno zatvorili trotoar ili biciklističku stazu? Kako ste uspeli da prođete?
0 komentara
Uključite se u razgovor